Biciklom, prođem pored naše bivše kuće. Tamo, radnici izvlače iz njih (vrata, prozore, tatami, wc šolje, kupatila, kuhinje) i nose u svoje kamione za smetlište.
Slikao sam prvo sa druge strane ulice

Kada me je video da slikam i da nisam Japanac, poslovođa mi se obrati na engleskom. Ni on nije Japanac.

Balkanska šema, odmah me ispita koji mi je posao (da nisam možda nastavnik engleskog, onda primeti majicu sa logom firme), vidim i ja tu "našu" žicu. Rekoh mu da sam Srbin, koji je u toj kući živeo od juna 2011. I šta ja radim u Japanu.
On i svi radnici su - Turci. Malo počnem na turskom, što se sećam iz godinu dana rada u Istanbulu, pridruži se razgovoru jedan mladić, isto Turčin, odličan engleski. (I Žarko Laušević, glumac, je u Americi radio i kao fizikalac i kao moler)
Pita "Što se ove kuće ruše, izgledaju kao nove", tu im objasnim kako to ide u Japanu. Kuće jesu "Panahome", Panasonic je u tom biznisu, ne samo elektronika. Pravljene d atraju 30 godina.
Nastavim svoju bicikl turu pa se vratim. Radnici na pauzi za ručak. Pitam tog mladića, da li su već razvalili i izneli vrata? Jesu. Rekoh, na jednima je bio poster iz Arashiyama, Kyoto (često na slikama iz naše bivše kuće), da nije možda još u kući?
Nije, vrata odneta ali evo tog postera ovde, nama se svideo, hteli smo da ga uzmemo i odnesemo kući. Izvolite, evo vam ga nazad.
He, evo tog postera nazad u našem posedu, u novom stanu, danas.

Posle radnog vremena, odem opet biciklom. Kuće (sve 4) nemaju više ni vrata ni prozore. Doći će "wrecking ball" kran da ih sruši. Do nivoa da je to kao poslužavnik čista parcela bez gasa, struje, kanalizacije, vode, ničega. Ko šta hoće tu da pravi, ide iz početka.

U toj kući se živelo, stvaralo, učilo, bolovalo, veselilo, kuvalo. Mada smo srećni da smo u novom stanu, nemoguće je da se neka žal za tom kućom ne oseti.
Sutra ću opet proći biciklom, ako je ta turska ekipa još uvek tamo, pitaću ih gde su radnje da se kupi turska hrana, pre svega njihov hleb i lepinje.
Slikao sam prvo sa druge strane ulice

Kada me je video da slikam i da nisam Japanac, poslovođa mi se obrati na engleskom. Ni on nije Japanac.

Balkanska šema, odmah me ispita koji mi je posao (da nisam možda nastavnik engleskog, onda primeti majicu sa logom firme), vidim i ja tu "našu" žicu. Rekoh mu da sam Srbin, koji je u toj kući živeo od juna 2011. I šta ja radim u Japanu.
On i svi radnici su - Turci. Malo počnem na turskom, što se sećam iz godinu dana rada u Istanbulu, pridruži se razgovoru jedan mladić, isto Turčin, odličan engleski. (I Žarko Laušević, glumac, je u Americi radio i kao fizikalac i kao moler)
Pita "Što se ove kuće ruše, izgledaju kao nove", tu im objasnim kako to ide u Japanu. Kuće jesu "Panahome", Panasonic je u tom biznisu, ne samo elektronika. Pravljene d atraju 30 godina.
Nastavim svoju bicikl turu pa se vratim. Radnici na pauzi za ručak. Pitam tog mladića, da li su već razvalili i izneli vrata? Jesu. Rekoh, na jednima je bio poster iz Arashiyama, Kyoto (često na slikama iz naše bivše kuće), da nije možda još u kući?
Nije, vrata odneta ali evo tog postera ovde, nama se svideo, hteli smo da ga uzmemo i odnesemo kući. Izvolite, evo vam ga nazad.
He, evo tog postera nazad u našem posedu, u novom stanu, danas.

Posle radnog vremena, odem opet biciklom. Kuće (sve 4) nemaju više ni vrata ni prozore. Doći će "wrecking ball" kran da ih sruši. Do nivoa da je to kao poslužavnik čista parcela bez gasa, struje, kanalizacije, vode, ničega. Ko šta hoće tu da pravi, ide iz početka.

U toj kući se živelo, stvaralo, učilo, bolovalo, veselilo, kuvalo. Mada smo srećni da smo u novom stanu, nemoguće je da se neka žal za tom kućom ne oseti.
Sutra ću opet proći biciklom, ako je ta turska ekipa još uvek tamo, pitaću ih gde su radnje da se kupi turska hrana, pre svega njihov hleb i lepinje.
Comment