Sada malo o mom stradanju bez cevapa u tudjini.
Godinama prolazim pored ove radnje u Nagoji (zatvorena pre godinu dana), nikada nisam usao, sve mislim "pusto Tursko" mozda sto je stalno bilo prazno:
Jooj sine, koji smo mi Turci ortaci sa Japancima (Turkish Airlines ima dnevni let Istanbul - Tokyo)
Nikada nisam video nikoga unutra osim osoblja, vidi se da nisu Japanci, sede, pushe, zezaju se.
Jednom stisnem zube i resim da vidim sta ima unutra, ima li cevapa.
Pa mora da ima, pa oni su cevape i izmislili i nama doneli (oni ih zovu "kofte", otuda nasa rec "cufte").
Ima, yebote! Na japanskom pise dole "izgara kofte", bas kako se i u Turskoj zovu, "izgara" => "skara" => rostilj.
Ova cena je 1000 dinara:
Reko, sacu se razvalim. Ova riba ih izvadi odnegde, mozda iz zamrzivaca i poce da slaze. Znam da je tu godinama, izgleda to niko ne narucuje, izgledalo je kao da joj je prvi put:
Stigose posle 10 minuta. Licilo je, mozda. Pirinac je pilav:
Nego, mnogo ranije, jos 2003. sa "My woman from Tokyo" naidjemo na pokretnu tursku komoru sa doner kebabom u centru Tokija.
Cene: tacno moze da se cita u dinarima, skoro je isto:
Jednom u radnji naidjem na ovakve. Jooj, Ameri nam uvalili mekdonalds, sada treba i cevape od njih da kupujem.
Istina, dopeceni u toster rerni, podsecaju. Pogotovo sa lukom (luk me jos nije izneverio da ne podseca na onaj u Grmecu)
A tek ovde sam probao da zayebem zemljinu tezu. Samo, cevapi su bili cetvrtasti, ne duguljasti:
Evo su u mom onsenu (banji), na jelovniku. Zovu ih "saikl steki", valjda kao okrugli stejk, bemliga sta je tu okruglo.
Nadjem ih u radnji, ovako izgleda (mada podseca po ukusu):
Da, da, "Srbija do Tokija" samo svuda prodji a kuci dodji.
Bookmarks