Piletina sa karijem i tava sa rakovima:
Otklopljena:
Supa ima rezance od omleta:
Rakovi su mali prawns i malo staklenih nudli:
Piletina sa karijem i tava sa rakovima:
Otklopljena:
Supa ima rezance od omleta:
Rakovi su mali prawns i malo staklenih nudli:
If you can't trust a stranger on the Internet, who can you trust?
(clone of yoyogi)
Thai od japanskih sastojaka, kucna radinost.
Przena riba uvaljana u beli luk (pla grob). Sama riba je zubatac, najrasprostranjenija i najpristupacnija (i najjeftinija) i u Thai i u Japanu.
U maloj zdeli je ljut sos sa feferonima, belim lukom i naam-pla (slani sos od presovane ribe, Thai ne koriste so nego naam pla (voda od ribe) za zasoljavanje).
Asparagus, boranija, prawns u sosu od skoljki.
Supa je tom yum goong, ljuta.
Sa Thai jelima je stvar da ne dolaze u nekom redu (predjelo, supa, glavno jelo) nego sva odjednom i jedu se u krug, po zalogaj od svakog naizmenicno.
If you can't trust a stranger on the Internet, who can you trust?
(clone of yoyogi)
Sada malo o mom stradanju bez cevapa u tudjini.
Godinama prolazim pored ove radnje u Nagoji (zatvorena pre godinu dana), nikada nisam usao, sve mislim "pusto Tursko" mozda sto je stalno bilo prazno:
Jooj sine, koji smo mi Turci ortaci sa Japancima (Turkish Airlines ima dnevni let Istanbul - Tokyo)
Nikada nisam video nikoga unutra osim osoblja, vidi se da nisu Japanci, sede, pushe, zezaju se.
Jednom stisnem zube i resim da vidim sta ima unutra, ima li cevapa.
Pa mora da ima, pa oni su cevape i izmislili i nama doneli (oni ih zovu "kofte", otuda nasa rec "cufte").
Ima, yebote! Na japanskom pise dole "izgara kofte", bas kako se i u Turskoj zovu, "izgara" => "skara" => rostilj.
Ova cena je 1000 dinara:
Reko, sacu se razvalim. Ova riba ih izvadi odnegde, mozda iz zamrzivaca i poce da slaze. Znam da je tu godinama, izgleda to niko ne narucuje, izgledalo je kao da joj je prvi put:
Stigose posle 10 minuta. Licilo je, mozda. Pirinac je pilav:
Nego, mnogo ranije, jos 2003. sa "My woman from Tokyo" naidjemo na pokretnu tursku komoru sa doner kebabom u centru Tokija.
Cene: tacno moze da se cita u dinarima, skoro je isto:
Jednom u radnji naidjem na ovakve. Jooj, Ameri nam uvalili mekdonalds, sada treba i cevape od njih da kupujem.
Istina, dopeceni u toster rerni, podsecaju. Pogotovo sa lukom (luk me jos nije izneverio da ne podseca na onaj u Grmecu)
A tek ovde sam probao da zayebem zemljinu tezu. Samo, cevapi su bili cetvrtasti, ne duguljasti:
Evo su u mom onsenu (banji), na jelovniku. Zovu ih "saikl steki", valjda kao okrugli stejk, bemliga sta je tu okruglo.
Nadjem ih u radnji, ovako izgleda (mada podseca po ukusu):
Da, da, "Srbija do Tokija" samo svuda prodji a kuci dodji.
Azija, moja dežela.
Gero, onsen city, danas.
Soba noodles (od heljde, to je valjda srpska rec za sobu), riba iz reke, japanska pastrmka, susena u miso pasti.
Ne znam kako to rade ali nema kostiju, ni kichme.
Jede se cela, od glave do repa.
U zdelici sa leva su ukiseljeno povrce + wasabi.
Bela plivajuca masa je tofu, on se zamesha u supu.
Planinska hrana. Ta riba je iz reke u samom mestu, zivi prakticno u kiseloj vodi, valjda je zato tako ukusna.
Azija, moja dežela.
Miso udon. Jaka miso supa sa udon nudlama. Specijalitet Nagoye.
Ima i tursija salate (kupus, krastavci) u prilogu. I naravno pirinac.
Dolazi ovako zaklopljena:
Kad se otklopi:
Ukus je nesto kao jak paprikash a nudle to ublazuju. Ima i zivo jaje unutra, skuva se u vrucoj miso supi dok na njega dodje red.
Cena: 1,000 dinara. To je u vreme rucka.
Azija, moja dežela.
Kobe beef, sukiyaki.
Od kada je pocela de se jede (i uzgaja) govedina u Japanu, ovo je bio nacin spremanja koji zivi i danas.
Prvo secer. Nisam znao, secer vrlo doprinosi pojacanju ukusa mesa. Steak sosovi ga imaju. Ovo je iz dana kada nisu pa je secer isao odvojeno i vidljivo:
Onda meso. Oni sve rade, ti gledas dok se kuva ispred tebe:
Posle povrce:
Kada je gotovo, nudle ukljucene, skloni se sa vatre:
Azija, moja dežela.
U naciji nenaviknutoj na hamburgere, bude i ovakvih ekstrema.
Bio je decji rodjendan u kuglani, deca su prvo imala takmicenje, mnoga po prvi put videla kuglanu.
Onda, rucak. Ovako veliki hamburger (deca su iz internacionalne skole, ukljucujuci i nekoliko japanskih).
Ovde ih spremaju :
Pa ih dovoze:
Spremno za jedenje:
Seche se kao torta, po obroku je kao Big Mac uvecan za 20%, toliko je sledovanje. Nijedno dete nije pojelo sve.
Azija, moja dežela.
Bookmarks